Umro bih za Gospu - reče vidjelac Jakov

Svatko na svoj način želi promišljati događaje koji Međugorje punih 33 godine stavljaju u središte pozornosti crkvene i društvene javnosti.

Mnogi očekuju jasnu definiciju događaja u Međugorju. No ona ne postoji. Svatko, zapravo, ima svoju definiciju. Tako je, čini se, i najrealnije. Definicije po svojoj naravi sputavaju i stavljaju točku kao na završenu priču. Međugorje, prije svega, ne može stati u jednu definiciju, a još manje se može kazati da je završena priča.

Međugorje nadilazi tu kategoriju uokvirenosti. U Međugorju se sve kreće, giba, nastaje, traje... Poruka Međugorja neprestano hodočasti u srca ljudi, a ljudi po Gospi hodočaste Isusu. To je dinamika i smisao Međugorja. Svaki hodočasnik osobno doživljava milosti koje Bog po Gospi daruje “miljenicima svojim”, svojoj dragoj dječici.

Ako bismo ipak pokušali Međugorje definirati u nekoliko rečenica, onda tu nezaobilazno spadaju plodovi koji svakoga dana, svakoga trenutka nastaju. Uostalom, i Isus reče kako ćemo po plodovima biti prepoznati. Plodovi su «adut» koji nitko ne može zaobići. Zar se može skriti grad na gori ili svijeća na svijećnjaku!? Nikako. U ovoj priči važni su i svjedoci. Takvih je na tisuće. Oni svojim životom jamče da je Bog na djelu i po Gospi posebno nazočan u današnjem svijetu. Svjedoci su spremni na svoja pleća uzeti žrtvu kako se ne bi prešutio Gospin glas koji 27 godina govori svakom čovjeku planeta kojega nastanjujemo. Među tim svjedocima, svakako, središnje mjesto pripada onima koji svjedoče da vide Gospu - vidiocima. U tom kontekstu podsjećam na izjavu vidioca Jakova koju je kao desetogodišnji dječak izrekao pred psihijatrom koji ga upita:

“Jesi li ti vidio Gospu?”

“Jesam.”

“A što bi ti učinio za nju”?

“Umro bih za nju”, zaključi mali Gospin svjedok.