Moje će vam iskustvo objasniti zašto je Međugorje postalo moja druga domovina.

Moje iskustvo, moje iscjeljenje, zvanje koje sam primio u Međugorju, potpuna promjena u mome životu – sve se to dogodilo u Međugorju. U Međugorju sam prvi put bio 1984. godine. Moja žena Maria tada me uzela za ruku i rekla mi, idemo tamo, jer tamo moramo biti. Krajem osamdesetih bio sam ovdje s cijelom obitelji, jer me već tada Međugorje potpuno obuzelo. Krajem 1998. opet sam bio ovdje sa suprugom, i ona mi je tada darovala krunicu, i ta je krunica promijenila moj život.

Nadnaravna radost u moru patnje

Moja priča počinje u prvom tjednu rujna 2001. godine. Slavili smo vjenčanje mog najstarijeg sina. Sutradan se moja žena razboljela, dobila je gripu. Dva dana poslije ja sam imao nesreću na poslu, bio sam hospitaliziran, i dok sam bio u bolnici – ona je preminula. Tog sam dana počeo svakodnevno moliti krunicu za nju. No to nije kraj moje priče. U roku od šest mjeseci koji su uslijedili, poumirali su moji najbolji prijatelji. Ljudi su me pitali, nakon svega što mi se u životu dogodilo, kako mogu biti tako radostan. Moj je odgovor bio: ova me krunica čuvala i štitila, ona me nosila kroz sve to vrijeme, zato sam uvijek ostao radostan. Godinu dana nakon smrti moje žene opet sam došao u Međugorje. To je bilo hodočašće zahvalnosti. Došao sam zahvaliti Gospi za 29 naših godina braka. Onda sam se razbolio. Godine 2004. imao sam nesreću na poslu i tri tjedna nakon toga ustanovili su mi na lijevoj ruci jednu tešku bolest kostiju. Cijelo su me vrijeme pratili bolovi u lijevoj ruci. Ruka je bila jako natečena, a ja sam bio nesposoban za rad. Krajem 2005. završile su sve terapije koje su se uopće mogle obaviti, i znao sam da ću s tom bolešću morati živjeti do kraja života. U siječnju 2006. k meni je došla moja najmlađa sestra i rekla da ima karcinom dojke, i to u posljednjem stadiju. Ta me vijest jako potresla, jer je moja žena umrla s pedeset godina, a sada umire i moja najmlađa sestra, i to u istoj životnoj dobi.

Ne smrt, nego zdravlje

Odlučio sam na Cvjetnicu 2006. doći u Međugorje i moliti za ozdravljenje svoje sestre. U ponedjeljak poslije Cvjetnice ušao sam u crkvu u 17 sati, u vrijeme kad počinje večernji molitveni program. Crkva je bila prepuna, ja sam našao svoj kutak u dnu crkve s desne strane. Po završetku druge krunice počela me boljeti glava, i ta se bol proširila na srce. Htio sam ustati i izaći iz crkve, ali nisam mogao. Prvi put u životu dogodilo mi se nešto što me potpuno uzdrmalo; čuo sam pitanje: Jesi li spreman umrijeti? Bio sam posve izvan sebe, nisam shvaćao i pitao sam se: Pa tko želi umrijeti? No taj koji mi je postavio pitanje htio je odgovor. Moj je odgovor bio: Ne mogu zamisliti bolje mjesto za umiranje od ovoga! Tek što sam odgovorio, imao sam kao jednu viziju: u djeliću sekunde vidio sam kako se otvara moj prsni koš, i gledao sam svoje živo srce kako kuca. U tom trenutku počele su mi teći suze, plakao sam kao malo dijete. Kao rukom odnesena nestala je glavobolja, ali nestali su i bolovi u kostima! Podigao sam lijevu ruku, mogao sam micati prstima, okretati ruku u svim smjerovima što prije nije bilo moguće, i tada sam posve svjesno i bez straha shvatio da proživljavam vlastito ozdravljenje! Rekao sam glasno: Majko Božja, pa nisam došao zbog sebe! Promatrao sam kako splašnjava oteklina na ruci i kako ruka postaje posve normalna. Sve je bilo u redu.Te sam večeri Majci Božjoj predao svoj život. Rekao sam joj: Majko Božja,uzmi me za ruku i pođi
sa mnom! Poslije sam shvatio da me je doista uzela za riječ. Vratio sam se kući, i svi su se čudili što sam posve zdrav. Jedna od mojih snaha radi u bolnici u Eisenstadtu. Imala je noćnu smjenu s Uskrsa na uskrsni ponedjeljak. Rekla mi je: Ponesi sve svoje nalaze, to moramo izbliza pogledati i obaviti nove rendgenske snimke. U bolnici smo obavili rendgenske pretrage i liječnik je usporedio stare i nove snimke. Utvrdio je da između tih snimaka nema nikakve razlike. To je ostalo tako i nakon tri daljnja liječnička pregleda. Od tada je prošlo pet godina. Službeno, bolest je još uvijek tu, ali meni uopće ne smeta!

Otvorio mi se put novoga zvanja

Reći ću vam nešto i o svojoj sestri. Preminula je 29. studenog 2006. Kad pogledam unatrag, pomislim: bilo mi je suđeno da je pratim na putu umiranja. Ona je morala otići, ali meni se otvorio put novoga zvanja. Na blagdan Bezgrješnog Začeća Marijina, 8. prosinca 2006., opet sam došao u Međugorje jer sam osjećao da imam poziv. Ovdje sam primio taj poziv. Bilo mi je rečeno: Tvoj će se put promijeniti, tvoj će put biti drugačiji. Sve sam ostavio, svoj posao, svoju službu visokog dužnosnika vatrogasne službe u Donjoj Austriji, upisao sam teologiju i sada sam na putu prema đakonatu. Ako Bog da, 29. rujna 2012. bit ću zaređen za đakona u Beču. Ja sam našao dragulj svoga života. Moj put prema đakonatu nije put zahvalnosti nego put zvanja. Idem tim putem s oduševljenjem. Vjerujem da svi mi imamo svoje zvanje: kod kuće, na poslu, kod prijatelja i u slobodnom vremenu. Trebali bismo slušati kad nas Bog u srcu zove, jer svatko ima svoje darove. Mislim da je jako bitno poruke koje nam Gospa ovdje daje i duh Međugorja nositi kući u naš svijet. Majka Božja nam je rekla: Mir mora vladati između Boga i ljudi, i ako vlada taj mir, onda vlada i mir među ljudima. Ovdje u Međugorju, gdje Nebo dodiruje zemlju, prisutna je Marija koja nas želi voditi k Isusu. Pođimo tim putem s njom zajedno. Želio bih završiti s porukom od 25. ožujka 1988.: „Draga djeco! … Ne zaboravite da je vaš život prolazan kao proljetni cvjetić koji je danas divan, a sutra se ne zna za nj. Zato tako molite, da bi vaša molitva i vaše predanje Bogu postali kao putokaz. Tako vaše svjedočenje ne će vrijediti samo za vas, nego za svu vječnost.“

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.