Autor ovoga teksta odrastao je u milanskoj četvrti Giambellino, poznatoj po siromaštvu i velikom broju mladih koji su iskusili pakao ovisnosti.

I sam je prve novčanice zaradio preprodajom droge, bio je ovisnik. Zahvaljujući svom ispovjedniku i djevojci Graziji, koja ga je do njega i dovela, č. s. Antoniji, koja je ponajviše brinula o mladim ovisnicima u njegovoj četvrti, te susretu s Međugorjem, postao je nova osoba.

Pred sam Božić 1990. godine upravitelj zatvora pozvao me na razgovor. Pomislio sam: - Što sad želi od mene? - Paolo, sutra si slobodan, možeš ići kući - rekao mi je. Nisam vjerovao: - Nemojte se šaliti… Bez puno riječi iz ladice pisaćeg stola izvadio je pedeset tisuća lira i stavio preda me: -

Ovo ti je za vlak. Mladiću, pamet u glavu! Pri izlasku iz zatvora padala je hladna kiša i puhao vjetar. Bilo mi je hladno pa sam u obližnjem dućanu kupio litru jeftinog vina kako bih se ugrijao. Bio sam sâm, s bocom vina u ruci, ponovo slobodan, u vlaku prema kući…

Na željezničkoj postaji Lodi ušao je kontrolor. Pokazao sam mu svoj otpusni list iz zatvora. Kontrolor zastane, pogleda me, a zatim reče: - Sretan ti Božić, mladiću! To su bile prve lijepe i dobronamjerne riječi kakve već mjesecima nisam čuo.

Molitva
Sada kada je moj život natopljen laganom i ponekad napornom molitvom, sada kada moji dani prolaze u svakidašnjem iščekivanju večernjeg susreta s Euharistijom, sada kada sam na putu i borim se kako ostati na njemu, puno se stvari objasnilo samo po sebi. I to objašnjenje daje snagu. No, tada je sve bilo puno teže. Oduševljenje koje me onih prvih dana preplavilo, urodilo je plodom.

Prigrlio sam molitvu koju mi je na početku predložila Grazia. Krunica je bila moja prva škola molitve i nije išla bez muke. U molitvi sam želio ponovno pronaći duševni mir i raj koji sam na trenutak dotaknuo u viđenju sv. Josipa. Sve što sam do tada u životu isprobao nije usporedivo s tim trenutkom blaženstva: ni alkohol ni razni opijati, a ni ljudska ljubav. Od mene se tražilo da bez predaha sve češće i češće molim. I molio sam, ali sam jednoga dana pao u očaj. Odbacio sam krunicu kriknuvši: - Bože, što želiš od mojega života!? I mnogi prije mene posustajali su i zazivali Boga tražeći odgovor. Svatko za se, jer Boga se ne može zazivati s drugima. U trenutku krize svatko je sâm. Od Boga sam tražio odgovor. Nasumce sam otvorio Bibliju, koja je za mene bila riječ Božja, i pročitao: Nemoj tražiti ono što nadilazi tvoje mogućnosti jer ti je bilo prikazano i više nego što ljudski um može razumjeti. Posramio sam se, podigao krunicu s poda i nastavio moliti. Krunica me vodila prema jednoj drugoj važnoj fazi moga putovanja, prema susretu s Marijom u Međugorju.

Putovi
Prvi susret s Hercegovinom doživio sam kao hodočasnik. Bilo je to organizirano hodočašće i ne sjećam se kako sam završio u tom autobusu. Možda nije ni bitno zadržati sva sjećanja.

Nisam ništa posebno očekivao. U tom razdoblju prilagođavanja imao sam samo jednu želju: saznati što više o vjeri, o području koje do tada nisam istraživao. Grazia mi je često govorila o Međugorju i napokon sam se našao u njemu. Lutao sam među ljudima kao dijete u lunaparku. Osjećao sam da je to mjesto gdje želim biti. Bilo je to mjesto gdje se ono što sam osjećao unutra spajalo s onim što sam vidio vani. U takvu raspoloženju prvi sam puta slušao dragog oca Slavka koji se obraćao vojnicima. Taj je čovjek, svećenik, franjevac, cijeli svoj život posvetio Majci Božjoj, a propovijedao je jezikom koji sam napokon razumio, jezikom koji je bio u mom srcu. Ostao sam tu nekoliko dana. No, nisu važni dani, važan je okus raja, dokaz da se raj rađa ovdje, na koljenima pred Presvetim, ovdje kamo nas je Marija dovela povukavši nas s ruba naše provalije. U Međugorju sam shvatio da moj put ima samo jedan smjer i da se mora križati s putovima drugih. Ali, i drugi puti imaju svoj značaj i važnost jer podupiru moj put i ne daju mi da skrenem s njega. Tako sam počeo svjedočiti. Snažnim glasom govorio sam o najljepšim doživljajima, o onome što sam spoznao zahvaljujući Bogu. Mnoga ranjena srca bolesnih, poniženih i odbačenih bila su taknuta svjedočanstvom o oprostu, o snazi koja sjedinjuje putove.

Ljubav!? Ne! Milosrđe!
Vrativši se iz Međugorja duhovno osnažen, zaključio sam da je snaga u svakidašnjoj svetoj Misi, u ispovijedi i svetoj krunici. Bilo je to oružje koje me snažilo iz dana u dan. Sljedećeg ljeta imao sam namjeru ponovno hodočastiti u Međugorje ne bih li još više duhovno ojačao i učvrstio svoju vjeru, ali mjesta u autobusu bila su popunjena. Osjećao sam se pomalo razočaranim, a možda i prevarenim. Nazvao sam neke svoje prijatelje ne bih li toga ljeta barem nekoliko dana bio gost u njihovoj kući u Međugorju. Nije bilo mjesta, ali jedan od njih mi reče: - Slušaj, Paolo! Ako želiš, dat ću ti telefonski broj mog školskog kolege. Zove se Alberto, godinama vozi humanitarnu pomoć u Bosnu i Hercegovinu. Svoja putovanja naziva hodočašćem milostinje jer nastaju iz molitava u Međugorju koje, kao čudo, postanu hrana, odjeća i ljudska toplina za sve one koji to očajnički trebaju. Odahnuo sam i odmah nazvao Alberta koji me istoga dana unovačio u vojsku nade. Na dan polaska moj je mali kombi, koji mi je inače služio za posao, bio pun humanitarne pomoći. Jednom su mi rekli: - Tako mora biti.

Prostor koji ostaviš praznim, napuni se očajem. Tijekom putovanja služio sam se starim radioprijamnikom koji sam posudio za tu priliku kako bih putem mogao biti u vezi s ostalima u konvoju. Prijamnik nije bio samo veza među nama, bio je glas molitve koji je naše životne putove spajao u jedan. Snažan dojam ostavljala je i tišina onih koji su slušali glas molitve i koji su s nama tek sada započeli hod. Na tim sam putovanjima upoznao mnogo ljudi. Poneke od njih još uvijek srećem, a za ostale mi ostaje prilika da ih ponovno vidim. Na tim sam hodočašćima i putima otkrio da se čovjek krije u normalnim, tihim životima, u životima koji postanu veliki kada se napune ljubavlju. Spoznao sam da je i moj život velik i značajan. Potvrdu toga davale su oči djece, staraca i udovica koje sam sretao u izbjegličkim logorima. Tko je upoznao bijedu, tko znade što je bijeda, pored nje ne može proći kao da ništa ne vidi. Bijeda tih ljudi bila je i moja bijeda. Njihove priče pratile su moju, a njihova potreba za pomoći ujedno je tražila lijepu riječ i razumijevanje. Mnogo se bolje osjećamo kada dajemo nego kada primamo.

Ta su djeca bila izgubljena, prljava i izgladnjela. Tomu unatoč u njihovim je velikim očima zračila nada za buduće naraštaje, za čovječanstvo. U njihovim očima prepoznajem potrebu za ljubavlju i prijateljstvom; u njima prepoznajem sebe koji iz ruku fratra, kao neizmjerno bogatstvo, prima komadić sira umotan u zlatnu foliju.

Vrijednost dobara
Nebrojeno puta vozio sam humanitarnu pomoć u Bosnu i Hercegovinu i upoznao velik broj dragih i dobrih ljudi. Ostala su divna sjećanja, obostrana zahvalnost i dobra djela. Zahvaljujem Gospodinu na svim tim ljudima. Nitko mi ih ne će oduzeti. Ono što nas spaja jače je od interesa, strasti i smrti. To su osobe koje su uspostavile vezu između mene i svijeta, oni su moja veza sa svijetom koji mi se ponovno osmjehuje na licima mnogih. Sjećam se nekolicine: Alberta, „svoga tatice“, zatim Elene, Massima iz Genove i udruge Fabio - Život u svijetu, Giuseppina iz Tortone i svih ostalih koje smo posvojili u svojim srcima. Arianna, moje kumče, posvojila me onoga dana kada me upitala: - Paolo, hoćeš li mi biti krizmeni kum?

Izgledalo je to kao mala stvar… Obred u crkvi, dar… ništa više i ništa manje. Bojim se da takva čast može ganuti samo one poput mene, one koji su prošli što i ja. Ponuditi mi da budem kum zvuči dobro, u potpunosti me vraća životu, k Dobru. Kad bi te riječi imale okus, bio bi to okus domaće torte od jabuka, kao nešto što pripada domu, obitelji u kojoj vladaju mir i red. Zahvaljujem Stefaniji i Robertu, roditeljima koji su mi zajedno s Ariannom dopustili da doživim taj mir. Sjećam se kad sam iz Qualiana dobio potvrdu o krštenju, dokaz o pravovaljanosti
kuma. Teško sam ga dobio. U jednom sam trenutku rekao svojoj majci: - Mama, jesi li sigurna da ste me krstili? Jadna žena, opet sam u nju posumnjao. - Kako da ne! – branila se. - Tvoj je otac pozvao i prijatelje da to proslavimo!

Napokon je došla potvrda. Otvorio sam omotnicu i, sjećam se, pročitao jedan datum: 19. ožujka 1963. Blagdan sv. Josipa! Pa od krštenja je bio sa mnom! - uskliknuo sam u sebi. Volim sve nove prijatelje, ali ne zaboravljam ni osobe koje su mi oduvijek drage. Moja majka iznad svih, moje sestre i njihove obitelji, časna majka Antonia, moja druga majka, moj pokojni brat i svi prijatelji iz Giambellina koje sam izgubio na putu. Ovo svoje skromno svjedočanstvo posebno želim posvetiti svima onima koji nisu uspjeli. Živim u nadi u uskrsnuće koje će nas sve ujediniti! Tko nije bio uz mene, možda će teže razumjeti vrijednost koju dajem svemu ovome ili pomisliti da su to samo banalnosti. Koliko dobara izgubi svoju vrijednost u životu onoga koji ih nema čime mjeriti? Naučio sam da se životne vrijednosti mjere instrumentom koji se zove bol. To sam naučio!

Brdo mira
Završavam. Završavam u krugu kao što sam i započeo: sa svojim ocem. Uvijek sam mislio da je zlo u moj život ušlo preko njega. Vijest o očevoj smrti primio sam radeći neki posao izvan Milana. Majka me nazvala: - Slušaj, Paolo, umro ti je otac. To je bilo sve što je rekla. Nisam odmah reagirao. Bio sam zbunjen i tek sam kasnije zaplakao. Danas slobodno mogu kazati da sam toga trenutka pronašao mir, značenje i dubinu mira koji dolazi iz jednog uskog prolaza: onog gdje se prašta prije svega samome sebi. Nakon očeve smrti ponovno sam bio u Međugorju. Penjao sam se s krunicom u ruci na Podbrdo. Padala je kiša. Domalo se spustio i mrak, a ja sam usrdno molio.

I taj sam put molio za čudo, za čudo ozdravljenja, za čudo novoga života. Na Podbrdu sam se u potpunosti predao molitvi, ne slušajući i ne gledajući nikoga. Postojao sam samo ja, moja usrdna molitva, nebesko prostranstvo, Bog i Gospa.

Molio sam dugo, dugo… Kada sam konačno podigao glavu, oko mene nije bilo nikoga, samo mrkli mrak i romon kiše. Nisam se mogao orijentirati. Obuzeo me osjećaj tjeskobe i izgubljenosti, no osjećaj osamljenosti bio je jači od osjećaja da sam se izgubio. Odavno me takvo što nije snašlo. Odjednom se pojavila sjena nekog čovjeka u vjetrovci i spuštene kapuljače. U tom sam trenutku ugledao lice svoga oca. Bio je mlađi i miran. Gledao me ozbiljno, ali spokojno. Taj pogled nikada prije nisam vidio. Progovorio je napolitanskim dijalektom: - Hajde, sine, samo polako… Sići ćemo... Ošamućen krenuo sam za njim i domalo se našao na stazi ispod brda. Okrenuo sam se, no čovjeka koji me pratio nije bilo. Stao sam i počeo plakati. Osoba koja me ohrabrila, pomogla mi pronaći put s brda bio je moj otac koji mi se nakratko vratio samo da bi mi pružio svoju zemaljsku ljubav, očinsku ljubav.

RSS Feed

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.