Svjedočanstvo o fra Slavku Barbariću

Mjesec Studeni intenzivnije mi u misli i osjećaje nametne lik pokojnog fra Slavka Barbarića. Ovi dani kao da su posebno obilježeni njegovom prisutnošću, a on sam kao da nam želi ponovno progovoriti. Njegova ljubav prema čovjeku učinila je da se požrtvovno darivao hodočasnicima u Međugorju i da je podigao Majčino selo. Svojim zagovorom s neba i danas želi pomoći da se ne ugasi ova Gospina škola u kojoj je nesebično „predavao“ predmete života i ljubavi. Ono što me zapanjuje u odnosu prema fra Slavku je to koliko je taj čovjek ostavio „traga“ u životima ljudi koje susreo u svom životu. Najviše mi to bude vidljivo u svjedočanstvima učesnika Mladifesta, kad se pokaže koliko je jedna fra Slavkova riječ, savjet ili poticaj nekome preokrenula život i potaknula ga da sam stvara velika djela za Kraljevstvo Božje.

ISKUSTVO „NEUPOTREBLJIVO“ ZA OBJAVU

Moje „iskustvo“ fra Slavka je više „onostrane“ prirode. Naime, iako sam u Međugorje došla krajem 1999. godine, nekako se sa fra Slavkom nisam puno susretala. Tek nakon njegove smrti, pokojni gosp. Krešo Šego zamolio me da lektoriram fra Slavkove knjige: U školi ljubavi i Daj mi svoje ranjeno srce… Nakon toga sam sama čitala njegove Poruke za sadašnji trenutak. Mogu reći da me osvojio fra Slavkov duh koji izlazi iz njegovih pisanih riječi: ta jednostavnost koja otkriva dubinu vječnih istina na konkretan, životan način. I najviše to „prepoznavanje“ vlastitih intuicija, misli i vjerovanja u njegovim riječima. Kako radim u Majčinom selu, fra Slavko se uvijek „osjeća“ blizu. Bilo kroz ljude koji sa mnom dijele svoja osobna iskustva s njim, bilo kroz iskustvo beskrajnog mira ili njegove prisutnosti uz „relikvije“ njegovog habita koji u Majčinom selu čuvamo. Ipak, prisutnost fra Slavka u mom životu najveća je kroz život mog sina Filipa. Nakon komplikacija na porodu, rođen je baš 24. 11. (na dan fra Slavkove smrti), s bolničkim brojem 25 (Gospin broj). Vjerovanje da će to biti neki „poseban dječak“ se i obistinilo, ali ne na onaj način na koji sam ja željela: naime, Filip ima poremećaj iz autističnog spektra. Sa otprilike 3 godine, spremali smo se ići u Zagreb na pretrage… bila sam nemirna… I dan prije odlaska u Zagreb, moja kolegica s posla (ističe da se obično ne sjeća onoga što je sanjala), kaže mi kako je te noći sanjala fra Slavka koji joj je prišao i rekao: „Reci Pauli da se ne boji!!!…) I svaki put kad bi išli u Zagreb na terapije, fra Slavko bi se nekako čudesno „pobrinuo“ da sve dobro prođe. Naša bitka sa Filipom još traje, još tražimo smisao i svrhu svega… ali kad malakšem… u svijest mi se vrati ona fra Slavkova poruka: Paula, ne boj se!
U znak zahvalnosti za sve ono što je učinio meni i što čini za sve nas, donosim vam još ova sjećanja i svjedočanstva ljudi koji su ga znali živog ili rođenog u Nebu. Možda i danas ova iskustva budu za nekog pomoć, a nadasve poticaj za molitvu po njegovom zagovoru.

ZNAO JE ČUTI

Fra Slavko je uvijek bio u žurbi. Čekao ga je milion obaveza, ali je uvijek imao vremena za susret. Neka je to bila i samo jedna minuta, ali ti si znao da te čuje i da je sada, tu, to vrijeme samo za tebe. Znao je učiniti da se osjetiš jedinstvenim i saslušanim.( Silvana H.)

VAŽNO MU JE BILO SUSRESTI ČOVJEKA

Rijetko kad je ručao i večerao s ostalim franjevcima. Ručak bi promrljao – jer je uvijek imao neke govore i predavanja hodočasnicima, večere preskakao jer je skoro svaku večer predmolio slavna otajstva krunice. Do kasno u noć je bio budan, najčešće baveći se učenjem stranih jezika. Razlog zbog kojih ih je htio znati je bio taj što je za njega komunikacija s čovjekom bila jako važna. Želio je da može popričati i razumjeti svakoga i zato je učio jezike.( s. Mirela K.)

ZNAO JE POKUDITI, ALI I POGLADITI

Kad bi klonuli duhom fra Slavko bi običavao govoriti. „Samo naprijed, ne zaboravi da i ti sudjeluješ u ostvarenju Gospinih planova u Međugorju!“ Jedna od fra Slavkovih osobina bila je i ta da je znao pokuditi, ali i pogladiti. A najviše od svega je volio ISTINU! (Zdenko M.)

ZNAO JE DATI SAVJET

U mladosti sam imao problem sa „prisilnim mislima“ – naime neprestano su mi u glavi odzvanjale psovke protiv Boga. Za vrijeme ispovijedi i par minuta poslije bio bih miran, pričestio bi se, ali već brzo, psovke bi stigle i ja se više nisam usuđivao pričešćivati. Jednom sam se tako ispovjedio kod fra Slavka i njemu iznio ovaj problem. Fra Slavko me tada upitao: „Pođeš na put. Vidiš neku rupu. Hoćeš li upasti unutra ili ćeš je zaobići?“ „Zaobići“ – odgovorio sam. „E pa tako i te misli moraš zaobići i nastaviti svoj put!“ – odgovorio je fra Slavko ohrabrujući me i da se što češće pričešćujem. I doista, nakon nekog vremena, nakon što sam tako činio, prisilne misli su nestale. (župljanin I.B.)

ZANIMAO GA JE ČOVJEK

Fra Slavko je bio veliki pedagog i cijenio je odgojiteljski posao. Nije bilo dana da ne navrati u vrtić i ne zanima se o tome kako smo i kako ide. Znao je sva imena djece iz vrtića i Majčina sela. Sa svojih putovanja, uvijek bi nama djelatnicima nešto donio. Sjećam se tako i lijepo ukrašenih kamenčića iz Afrike. (Darija J.)

ZNAO JE VAŽNOST ODGOJA

Fra Slavko je bio izuzetan čovjek, svećenik i odgajatelj. Cijenio je odgoj i znao je njegovu važnost za izgradnju cjelokupne ljudske osobe. Posebno je cijenio ljude koji se bave odgojem. Često puta nas je znao nasmijati sa svojim doskočicama: tako je na prvom sastanku s nama, tetama u vrtiću, rekao: „Ako želiš kazniti čovjeka, daj mu da se bavi odgojem.“ Mogao si ga uvijek zovnuti ako ti treba pomoć. Uvijek je bio spreman dati savjet. Djeca u vrtiću su ga obožavala jer se znao spustiti na razinu djeteta. Vrlo sam sretna i povlaštena što sam ga poznavala. (Blaženka M.)

Dragi fra Slavko – moli za nas!