Nikada nisam post shvaćala ozbiljno i to iz vrlo jednostavnoga razloga – bilo je preteško.

Izvlačila sam se na to kako mi treba snaga za učenje, kako to nije zdravo, tražila sam dane kada za ručak nije bilo nešto fino, a da se to poklopilo s danom kada nisam imala nikakvih obveza i slično. Par sam puta pokušala potpuno odbaciti ideju posta jer me to navlačenje s odabiranjem dana iscrpljivalo, no onda bih se ponovo vratila pokušavanju… Ipak, primijetila sam kako u teškim trenutcima, kada trebam nešto hitno i ozbiljno izmoliti, bez problema izdržim cijeli dan s jednim obrokom (budući da kad postim, postim o ručku). Pa i par dana zaredom. Tako se prije nekoliko tjedana jednoj mojoj bliskoj osobi dogodilo nešto toliko ozbiljno i iznenada, da sam se odmah primila posta i još se, posve prirodno i nadahnuto, zavjetovala na to da ću, ukoliko mi Gospodin usliši molitvu, nasumično postiti sedam dana na nakane koje se uopće ne tiču moga života. Moram napomenuti da je ono za što sam molila i postila bilo gotovo nemoguće, no unatoč duhovima sumnje koji su me danima opsjedali, Gospodin je vidio dalje od toga – on je učinio da bude što nije! (Rim 4, 17b)

Danas ispunjavam sedmi (nasumični) dan posta na nakanu koja se ne tiče moga života i osjećam se divno! Shvatila sam kako preko posta otvaram skrivenu riznicu one požrtvovne ljubavi kojoj nas je Krist učio. On je sam rekao: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15, 13) Mi postom ne polažemo život, no ipak slijedimo Njegov primjer i žrtvujemo objed, vrijeme pred televizorom, vrijeme na internetu, čokoladu, kavu i sve ono što nam je u danu važno, a sve to kako bi se preko te žrtve izlila milost na naše bližnje, pa i na nas same. Post zaista čini čuda!

RSS Feed

Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.