Ovce bez pastira

„Kakav narod, takve su mu i vođe!“ – poznata je stara izreka.

Primijenjeno na hrvatsku situaciju i danas je aktualna. U liturgijskim čitanjima od prije par tjedana čitali smo kako Bog bira pastire po svom srcu. On sklanja one koji ne vode dobro brigu o narodu, a postavlja one koji ga štuju i vode narod prema Božjim zakonima. Hoće se reći da na kraju opet Bog „silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne!“ Ništa se ne može bez Božjeg dopuštenja. Bog ima plan.

Svjedočanstvo Blanke Vlašić na ovogodišnjem Mladifestu bilo je snažno po tome jer je tako zorno vidjela Božji prst u osvajanju njezine brončane medalje na olimpijskim igrama. Bog je dopustio da svi preskoče tako da ona sa svojim najslabijim rezultatom uspije doći do trećeg mjesta. Moćna je Božja desnica. Ona izvodi i sređuje stvari onda i kako mi nikad ne možemo ni zamisliti. Najčešće ne našom snagom i silom, nego Duhom Božjim! Da se maleni čovjek odmah ne bi uzoholio.

Kažu da smo se nakon pobjede Vatrenih kao nacija probudili, da se ponovno pojavio nacionalni ponos i razotkrilo domoljublje. Ipak ono ostaje na cestama i koncertima i pokojem članku na domoljubnim portalima. Nekolicina se trudi izboriti demokratske načine da se taj većinski glas hrvatskog naroda probije i do „okupiranih“ saborskih i vladinih fotelja. Ne daju im, pa se treba ići žaliti i na evropske sudove. Opet je to bitka malog Davida, protiv velikog Golijata koji ne želi kršćansku tradiciju, domoljublje, male narode koji su svjesni svojih korijena i svojih vrednota.

Po ljudski gledano, čini se unaprijed izgubljena bitka jer su aparati svjetske kulture relativizma, tolerancije, liberalizma, kapitalizma, multinacionalizma, rodne ideologije... tako jaki.

Ali evo, Evanđelje nam pokazuje da Bog ima neku svoju logiku u kojoj nisu oni „jaki“ koji pobjeđuju, nego naizgled oni slabi, oni što se u Njega uzdaju, što strpljivo nose svoj križ, koji su proganjani i oklevetani…

Zato nastavimo braćo s našim molitvama za Domovinu, Marijanskim zavjetom, devetnicama za Veliku Gospu. Utecimo se Gospi Sinjskoj, Aljmaškoj, Ilačkoj, Bistričkoj, Međugorskoj… Nastavimo pjevati „Zdravo djevo Kraljice Hrvata“ onako glasno na stadionima i onako tiho u zapećcima vlastitih soba ili samostana… Bog čuje vapaje svoga naroda, Bog poznaje srca svojih ovaca i neće dopustiti da ih vukovi pojedu. Jer i danas Božja Riječ jednako grmi:„Dat ću vam pastire po srcu svojemu koji će vas pasti razumno i mudro.“ (Jer 3)

Na nama je dakle braćo moja da ih zaslužimo, da ih izmolimo, a Bog će moćnom desnicom svojom tako posložiti kockice ovoga svijeta onda kad kucne čas, kad budemo mogli reći da smo mi „narod paše njegove, ovce što On ih čuva!“